...

Najviše od svega bih željela završiti ovu priču,
ali nemam vremena.

A zbilja sam mislila da ću ovu završiti jer mi je posebno draga :(


No,
možda se i vratim :)
Hvala svima na komentarima i potpori te pozitivnim savjetima, ali i kritikama.


:*

.Hold my hand and never let me go away.

Sjedili smo tijesno priljubljeni u odjelku kavane. Na stolu su stajali nepojedeni čajni kolačići. Polako smo pili cappucino sa svježim i zadovoljnim izrazom na licu. Položila sam ruku na njegov rukav, na mjestu gdje se nalazila ukrasna vrpca u obliku zlatne pletenice. Prste svoje desne ruke je isprepleo s mojima lijeve ruke.
-Strašno si mi nedostajala-pažljivo je rekao.
-I ti meni...Još jednom, stvarno mi je žao što nisam s tobom mogla u Californiu...Kako je bilo tamo?-pitala sam.
-S jedne strane, prekrasno...Naprosto prekrasno. A opet... Neke slike su mi točno urezane u pamćenje. Pokušavao sam se sjetiti što sam više mogao, ali kad god sam bio iole blizu rješenja sve se vratilo na staro. Roditelji su bili cijelo vrijeme napeti. Užasno me to smetalo, jedva sam čekao da odem. Nego, kako si ti provela tih tri tjedna ovdje?-upitao me. Zamijetila sam ogromne podočnjake i prešla vrhom prstiju preko njih. Tako je lijep. Imam li pravo lagati ga ovako? I naravno da sam mogla otići s njim u Californiju da sam to htjela. Ali nisam mogla, pa svi bi me prepoznali ondje.
Naša veza traje tek mjesec i nešto sitno dana. Sve je počelo od tuluma Sarah Davidson. Tamo smo malo popili i eto nas ovdje, zajedno. Jedina osoba koja zna sve je Lara, i iako se ne slaže s tim da mu prešućujem sve, podržava me.
-Ah...Bilo mi je uglavnom dosadno, moram ti reći. Sve je bilo onako kako je izgledalo prije nego što li sam te upoznala. Dakle, ne baš idealno. Jedva sam čekala da te vidim-osmjehnula sam se i prešla svojim usnama preko njegovih nakon čega me je on snažno privukao k sebi i strastveno me poljubio. Osjećala sam se kao nikad u životu s njim. Točno sam znala da je on jednostavno meni suđen, iako nikada nisam vjerovala u ljubav.
Ali ta moja tajna me je izjedala svakim danom. Što sam ga više gledala, to mi se više nazirala sva naša prošlost i činjenica da on mene zapravo mrzi iz dna duše. Tada se malko odmaknuo i jezikom polako i nježno prešao preko mojih usana. Zadrhtila sam i pustila mu se u naručje. Ne mogu se maknuti od njega, to je sigurno.
Sad je gotovo, njegova sam i dušom i tijelom.
Ostatak dana smo samo pričali ili se šetali gledajući u nebo. Sreli smo par poznatih lica koji nas gledali više nego zavidnim pogledima, ali nismo previše obraćali pozornost na to.
Dok sam nam ja kupovala sladoled, na trenutak je nestao i vratio se sa ogromnim suncokretom... Moj najdraži cvijet. Smijao se tim predivnim osmijehom, a meni samo što sladoled nije ispao iz ruke. Suze su samo tako navrle, a on je zabrinuto pogledao u mene, vjerojatno pitajući se što je pogrešno napravio. Zagrlio me ispustivši suncokret.
-Oprosti mi, molim te. Malo sam previše sentimentalna danas.-Šmrcnula sam dok mi je on brisao suze. Hvala ti. Zbilja. Pokupila sam natrag veliki žuti suncokret i zagledala se u njega. Mrzim kad mi čini ovakve stvari. Samo kad pomislim na sve ono što ne zna i da sve ovo što mi se sad događa može samo tako nestati rasplačem se.
-Daj, previše se brineš-ponovila sam Larinu rečenicu u sebi nekoliko puta i nasmiješila se.
Pogledao me sa olakšanjem i rekao:
-Volim kad se smiješ. Volim te, moje maleno sentimentalno.-šapnuo mi je na uho, primio me u naručje i pjevušio mi uspavanke.




Dugo me nije bilo.
Škola me jako zajebava, a ni nisam imala neke inspiracije.
Nije ni ovo nešto, ali eto. Morala sam napisati nešto, tek toliko da osvježim ovaj blog.
Idem sad pročitati sve što sam pročitala i pokušati ću ne toliko zaostajati, ali ništa ne obećajem (:
:*

.I won't let you fade away.

Nakon dobrih pet minuta ridanja i plakanja na mom, već sada mokrom ramenu, Lara je podignula glavu i obrisala oči toaletnim papirom.

„Ovo me tako dirnulo Anne… Pa, zašto mi to ranije nisi rekla? Držala si to u sebi tako dugo“-pitala me pokušavajući maknuti zadnji sloj maskare sa očiju.
„Znam Lara, znam. Sama pomisao na to da se vraćam u svoju prošlost bila mi je nesnošljiva i jednostavno nikako nisam mogla skupiti hrabrosti da se prisjećam svega. Jer koliko god meni tamo bilo savršeno ja znam da toga više nikad neće biti i ta me činjenica proždire svaki dan. Nekad mi se čini kao da sam to sanjala kao malena djevojčica i da sve čega se prisjećam zapravo nije stvarno. Tada se pojavio on i sve je učinio više nego realnim.“
Lara je dva puta šmrcnula i spremila maskaru kojom se ponovno našminkala.
„Gle, stvari su očite. Moraš mu reći, Anne. O tome nema dileme. Ja njega znam još otprije, otkad sviram gitaru, još tad si ga mogla upoznati. Pitala sam ga par puta o njegovom podrijetlu, no nijedanput mi nije odgovorio kako treba. Samo je sklonio glavu i rekao da dolazi iz Californie, ali vrlo bolnim i prigušenim glasom. Jedina stvar koju ne razumijem je zašto te nije prepoznao, a ti njega jesi.“-brzo je rekla Lara popravljajući kosu.
„Ne znam, Lara.“-pokunjeno sam ju pogledala
„No, dobro. Idemo lijepo sad za njihov stol pa ćemo vidjeti kako će biti dalje.“-rekla je, primila me za ruku i odvela natrag. S njim za stolom sjedilo je još 4 ljudi; dva dečka i dvije djevojke za koje sam odmah pretpostavila da su parovi po njihovom načinu sjedenja.
Kada nas je Jacob vidio, nasmijao se i mahnuo nam rukom pokazujući da sjednemo.
Lily,Mark,Chip i Sarah.
Svo četvero bili su druželjubljivi i željni zabave.
Mark je cijelo vrijeme gledao Lily. Bilo je lijepo promatrati ih kako se s vremena na vrijeme dodiruju, pogledavaju i tajnovito smiješe, baš kao mladi zaljubljeni par.
Mark je bio sasvim dobrog izgleda. Kratka, valovita kosa uokvirivala je četvrtasto, osunčano lice, malen prčast nos, čekinjastu bradu i okrugle, smeđe oči postavljene blizu nosa. Bio je odjeven u široku plavu majicu koja je padala preko zgužvanih kaki hlačica.
Lily je bila prelijepa, baš kao model s piste. Imala je dugu tamnosmeđu kosu s razdjeljkom na sredini, sjajnu i njegovanu. Oči su joj bile smeđe, imala je visoke jagodične kosti i prekrasan ten, prirodan ili ne. Na sebi je imala crvenu majicu „šišmiš“ rukava i crne uske hlače. Plastične crne narukvice zveckale su joj oko ruke svaki put dok je prepričavala neki događaj.
Chip i Sarah su se potajno ljubakali sa strane i bili u svom svijetu. Nisu se previše obazirali na ostatak društva, iako su se smijali svakoj šali ili ubacili pokoji komentar. Bili su izgledom potpuno različiti. Sarah je bila blijede puti, istaknutu dugom, blago valovitom crnom kosom. Imala je zelene oči i lijepo oblikovane usne. Chip je pak izgledao kao tipičan nijemac žute, razbarušene kose i pomalo prištavog lica.
Kada više nisam imala što raditi samo da ne moram gledati u njega, gledala sam u napola izgorenu cigaretu na pepeljari. Nakon nekog vremena Jacob me pitao:
„Anne, zašto si tako šutljiva?“
Napeto sam podignula glavu i spremala se nešto reći, ali riječi jednostavno nisu izlazile iz mene.
Gledao me nedokučivim izrazom lica očekujući od mene da nešto kažem.
Napokon sam uspjela nešto izustiti:
„Ovaj…Ne snalazim se baš dobro u sasvim novoj ekipi.“-tiho sam rekla

Da razbije monotoniju Sarah je predložila da idemo plesati i meni prvi put baš nije bilo do plesa. Rekla sam kako ću ih ja pričekati i ostati sjediti, a svi ostali su otišli.
Ubrzo, vratio se Jacob.
„Što si se već umorio?“-podrugljivo sam ga pitala.
„Ma…Gužva je, a ja nemam živaca za to. Ovdje je užasno vruće, idemo prošetati van?“-pitao me brišući znoj sa čela.
Kimnula sam glavom i izašli smo van. Udahnula sam duboko.Zrak je bio svjež i hladan.
Hodali smo neko vrijeme samo šuteći.
„I..Čime se inače baviš?“-pitao me neočekivano.
„Um… Inače plešem od svoje treće godine. To mi je nešto bez čega ne bih mogla živjeti. Trenutno pohađam odvratnu plesnu školu i idem u opću gimnaziju, naravno.“-odgovorila sam mu
„Zanimljivo. Samo ne razumijem…Rekla si da ti je ples sve, pa zašto ti je onda plesna škola odvratna? Mislim, ne bi li ti trebalo to biti mjesto gdje se odlično osjećaš?“-zbunjeno je pitao
„Ma da, obožavam ja ples, sve što je ples sam ja sama. Ali kada te netko ograničava u nečemu što voliš i ne podržava samo zato što ima predrasude, onda i nije baš neki osjećaj slušati to svaki dan.“
„Razumijem te u potpunosti sad. Sredit ćemo to nekako, siguran sam.“-rekao je zadovoljno i pogledao u nebo. Tako sam mu sve htjela reći, ali bilo mi je nekako jadno početi s tom temom. Nisam ni znala otkud bih počela.
„Ovaj…Otkud dolaziš?“-upitala sam ga. Nevoljko je vratio pogled na mene i bolno me pogledao.
„Iskreno? Ne sjećam se…Mnogi ljudi odmah zinu na ovo, pa da ti ukratko objasnim. Kao 11-godišnjak doživio sam veliku traumu, rekli su mi zbog odlaske jedne osobe. Iz nekih meni čudnih razloga ne žele mi reći niti tko je to, niti gdje je otišla. Bilo bi to opasno za tebe-kažu. Znam sam da je djevojka i da sam bio užasno vezan za nju dok sam bio malen. Uglavnom, sljedeći dan sam se htio ubiti…Znam da nije plemenito, no pustimo sad to. Od pada sa zvonika dobio sam potres mozga i izgubio pamćenje. Nisam znao tko sam i što sam, kako sam uopće dospio ovdje. Bilo mi je užasno. Kao da sam se odjednom srušio na neku sasvim novu dimenziju gdje su svi znali mene, a ja baš nikoga. Da pronađem sebe, došao sam ovdje. I mogu ti reći da mi sasvim dobro ide. Rekli su mi da sam velik talent za gitaru, pa sam je ovdje i nastavio. Počeo sam sa svojim novim životom, ali još mi je jedna stvar ostala. Naći tu osobu zbog koje sam se i pokušao ubiti. Zbog koje sam izgubio sve. Zbog koje sam morao otići iz rodnog mjesta, zbog koje sam izgubio obitelj i nikada dosad nisam osjećao ono što istinski sin osjeća za roditelje. Sumnjam da ću je ikada naći, ali ne gubim nadu. Želim samo da osjeti kako je to i što mi je sve učinila.“-rekao i je i utihnuo. Sada sam bila posve sigurna da je to on. I što je najgore, on me mrzi. Jedina osoba u životu koju sam istinski voljela, mene mrzi. Osjećala sam se kao u prokletoj sapunici, ali sve se previše činilo stvarnim. Nisam znala što da kažem, samo sam prestravljeno zurila u pod.
„Nisam te valjda pretjerano šokirao? Inače ne pričam mnogima ovo, ali ti mi baš djeluješ kao osoba od povjerenja.“-zabrinuto me pitao, ali ipak svemu dodao iskren smiješak.
„Nisi me prestrašio.Ovaj… Može li se to tvoje pamćenje ikako popraviti? Mislim, ako ikada nađeš tu osobu i ako ti ona pokuša pomoći da se svega sjetiš, bi li postajala mogućnost da se sjetiš svega? I što ako ta osoba nije imala izbora? Što ako zapravo i ona negdje daleko pati za tobom i sve bi dala za to da se vrati u svoje rodno selo?“-nagonski sam pitala
Trebalo mu je vremena da za sva pitanja nađe odgovor. Zbunjeno me gledao i rekao:
„Hm, čekaj, jedno po jedno pitanje.-nasmijao se i nastavio- Da, može se popraviti pamćenje. Vrlo teško, naime. Moji roditelji nisu uspjeli, vjerojatno zato što to i sam nisam htio, a i namjeravao sam otići od njih. Ali bi, na primjer, radio sa tom osobom sve što sam radio tada, trebalo bi mi se pokazati sve što bi me iole moglo podsjetiti na tu osobu, onda je moguće.
A što se tiče te djevojke… Možda nije imala izbora. Ali uvijek se mogla vratiti. Da joj je malčice stalo do mene uvijek je mogla doći, svratiti. A i ne bih pomišljao na ubojstvo bez razloga. Siguran sam da nam je rastanak bio prilično bolan i užasan, a i siguran sam da je ona za to kriva.“
„Pa..Zar ju toliko mrziš?“-upitala sam tužno
„Nije da ju mrzim. Ali bih svakako želio znati zašto je to učinila. Teško je to, znaš? Čak i da vjerujem da ona zapravo nije kriva, čovjeku se usadi to da je zbog te osobe izgubio sve.
Da ju sutra vidim, vjerojatno bih joj rekao sve u lice i otišao. Čak i da ima dovoljno dobre razloge da sve to opovrgne, čak i ako dokaže da nije kriva, ne bih ju mogao gledati kao nekog tko mi je bio prijatelj. Možda sam uz nju proveo i najljepše trenutke svojeg života, to ne znam i neću nikada znati. No ovo što sam ti rekao je ono što ja trenutno mislim i nema pomoći. Da je i nedužna što da kažem osim da nije imala sreće, kao ni ja. To je jednostavno tako.“

Ne, ne mora biti tako! Ja ću mu pomoći da me nađe. Nisam kriva, znam da nisam. Pomoći ću mu da se sjeti, pa makar me mrzio do kraja svog života. To je moj Jacob. Izgubila sam ga jednom, ne želim i drugi put. Dat ću sve od sebe i natjerati ga da se prisjeti pa makar me to stajalo njegove vječne mržnje prema meni. A možda i shvati, možda ipak nije prekasno.

Dugo sam još o tome razmišljala u krevetu. Nikako nisam mogla zaspati, neprestano sam vodila monologe i planirala kako ću to sve izvesti.
Našla sam drugi dio svog srca i ne namjeravam ga samo tako pustiti.




Znam da me podosta dugo nije bilo,
ali eto... Škola i obveze čine svoje.
Post mi, opet, stvarno nije nešto, ali eto. Uspjela sam nešto napisati da dugo ne izostajem s vremenom :D.

Dodala sam dvije osobe u priču.
Lily- jer je to željela od početka:)
i Sarah jer je ona prva osoba koju sam upoznala ovdje i njena je priča bila prva koju sam počela čitati:).

Eto, idem sad čitati vaše posteve.
Pozdravljam vas i grlim.
:*

Part 3

"Je li to Mary Barklin?"
Lara se okrenula oko sebe. "Gdje?"

"Pa ona u svjetlucavo crvenom. Vidiš? Nije li joj malo preusko to s obzirom na njenu građu?"-pokazivala sam na drugi kraj dugačkog, zakrivljenog šanka.

"Da, gle stvarno. Ali izgleda sjajno. S obzirom na ono kako je izgledala, ovo je zaista lijepo."

Lara je zabacila kosu s golih ramena. Na sebi je imala ljubičasti korzet s dubokim stražnjim izrezom i crne hlače uskih nogavica. Na oba ramena imala je privremeno istetoviranog malog kostura, a na ušima velike srebrne naušnice koje su se ljuljale po njenim obrazima.

I ja sam se također sredila za naš izlazak. Bila sam u novoj tamnozelenoj tuniki sa šišmiš-rukavima i retro išaranim cipelama s ogromnom punom petom. Gnjavila sam se i mučila pokušavajući namjestiti frizuru kakvu je Halle Berry imala na dodjeli Oscara prošle subote.

"Kako mi stoji kosa? Izgledam li kao da sam izašla ravno iz džungle?"-pitala sam Laru.

Maknula mi je zapetljani pramen s lica. "To je "nevino djetešce" look. To frajeri vole, Valerie. Ozbiljno."

"Ja ne želim frajere, Lara."-neraspoloženo sam odgovorila i prošla rukom kroz kovrčavu kosu.

Nalazile smo se u Monroe-u, novom klubu na glavnom trgu Pariza. Nije izgledao nešto specijalno izvana, no iznutra je bio odličan. Bio je ogroman, prostorije su bile posebno podijeljene i svaka je imala svoju boju ili motiv. Jedna je bila flourescentno zelena, jedna plava, a jedna je bila ispunjena kružićima svih oblika u kojoj smo bile Lora i ja. Bilo je vruće, no barem nije bilo zagušljivo. Znala sam da mi se maskara počinje topiti pa sam nakon nekog vremena uspijela nagovoriti Laru da ode sa mnom do zahoda. Dok smo se probijale kroz masu rasplesanih ljudi i napokon izišle do slabije pune prostorije gdje su svirali sentiši, Lara se odjednom istrgnula iz moje ruke i zaderala se svim glasom:

"Jacoooooooob! Jacoob!! Hej, dođii!"

Okrenula sam se jedva razabravši što je rekla, te ponovno ugledala istog dečka otprije tjedan dana za kojeg sam bila uvjerena da je On. Smiješio se i prilazio nama sa cigaretom u ruci i ekipom prijatelja sa strane. Bio je gotovo savršen. Na sebi je imao crnu majicu bez rukava koja je isticala njegove mišiće, poderane traperice na kojima je sa strane visio tanki srebrni lanac. Zagrlio se sa Larom te raspoloženo i veselo pogledao u mene.

"Anne, ovo je Jacob. Jacob ovo je Anne."-zadovoljno je rekla Lara.
Zabezeknuto sam buljila u njega i omamljeno pružila ruku.

"Poznajete se?"-pitala je zbunjeno Lara svakim časom pogledavajući malo njega, malo mene.

"Ah, pa da! Sad te se sjećam. Ti si ona koja se spotaknula prošli tjedan, ako se ne varam?"-nakon minute se sjetio Jacob i nabacio najljepši osmijeh koji sam ikad vidjela.

"O-o-ovaj da. Tako je, valjda. Mi smo.Ovaj. Idem sad na ovaj. Joj, daj Lara idemo na wc."-promucala sam jedva i odvukla je naprijed.
Tada je Jacob viknuo Lari da dođemo sjesti za njihov stol, a ona je viknula nešto u stilu potvrdnog odgovora, no bila sam previše zbunjena i rastresena da bih išta mogla čuti. Drhtala sam i smirivala se u isto vrijeme.

"Dobro, što je ovo sad bilo Valerie!?"

"Ne. To nije moguće. Ja sam poludjela, ja nisam normalna djevojka."-mumljala sam sebi u bradu zureći u pod.

"Jesi ti nešto popila?? Što je s tobom sad odjednom?"-nestrpljivo se povisila glas Lara gledajući me ravno u oči

"Pa. Ima nešto što ti ne znaš Lara. Nešto što ti nikada nisam rekla. Duga je to priča, ali dođi i slušaj."-odgovorila sam brzo i odvukla je u zahod te zaključala vrata. Rekla sam joj sve, od bake, mog malog Jacob-a, sela i pravoj istini o roditeljima. U mnogim trenucima sam skoro zaplakala, ali uspjela sam se suzdržati jer ovo sam prvi put nekome govorila i bila sam previše uživljena da bih plakala. Pažljivo me slušala, ne prekidajući me i koji put objesila iznenađeno usta.

Lari sam zaista vjerovala. Bila je jedina osoba koja je uvijek bila i ostala uz mene. Kada sam završila priču, šutile smo koju minutu, a ona me onda sasvim neočekivano zagrlila i zaplakala.

Part 2

"Zaboga, Anne. Hoćeš li se ikad bar malo potruditi bolje napraviti taj plié?"- strogo me prekinula iz snova u stvarnost profesorica baleta.

"Ovaj, oprostite."-rastreseno sam rekla i pokušala napraviti vježbu kako treba.

Oduvijek nisam voljela balet. Previše je bilo pravila, strogoće i ograničenja u tom plesu.
Ja sam uvijek bila i ostala za ritam, slobodu i brzinu pokreta.

Balet me ograničavao u svemu tome, a profesorica je baš uvijek prema meni bila manje ljubazna nego prema ostalima, iz meni nepoznatih razloga.
Jedva sam čekala završetak sata.
Za vrijeme pauze pojela sam sendvič i jogurt i otišla na sljedeći predmet.


Nakon klavira, izašla sam iz škole i žurila se na stanicu. Trebala sam još naučiti geografiju sa sutrašnji test, a nisam ju stigla ni pogledati. Izvadila sam skripte kako bih mogla učiti dok putujem kući. Po običaju, spotakla sam se o svoj dugi plavi šal koji je dosezao do poda, udarila nekog i strovalila se na pod. Brzo sam pokupila papire, strpala ih u torbu i pogledala u osobu na koju sam pala, već osjećajući kako crvenim u licu.

"Oprostite, stvarno vas nisam vidjela"-tiho sam zaustila. Podigla sam pogled. Tisuće emocija i sjećanja je navrlo u meni. Osjećala sam kako drhtim i kako mi oči suze.
Te oči. To moraju biti te oči. Treptala sam već suznim očima, ne vjerujući u ono što vidim.

"Hej, jesi li dobro? Nisi se valjda ozljedila?"- upitao me dubok muški glas. Kuštrava i čupava kosa lepršala mu je na povjetarcu.

"Do-do-dobro sam"-jedva sam izustila i dalje opsjednuto zureći u njega.
"Oh, onda u redu. Ovaj. Trebao bih ići sad."-rekao je smeteno i okrenuo se.
"Čekaj! Užasno si mi poznat. Bi li te smetalo ako te pitam otkud dolaziš?"-sramežljivo sam pitala.

Ponovno se okrenuo u mom smjeru. Imao je nedokučiv izraz lica. Ali zasigurno sam mogla vidjeti dozu patnje.
"Mislim da se to tebe nimalo ne tiče. Sad zbilja moram ići."

Gledala sam za njim. Još sam uvijek drhtala i nisam mogla vjerovati onome što sam upravo vidjela.

To mora biti Jacob.
Mora.

Požurila sam doma ni taknuvši geografiju. Bila sam previše rastresena da bih išta učila.
Oklijevajući, ipak sam uzela telefon u ruke i natipkala broj.
Još uvijek sam ga znala jako dobro.
Činilo mi se da čekam cijelu vječnost da mi se netko javi.
U trenutku kada sam htjela prekinuti javio se grub i pomalo starački muški glas.

"Da?"-čulo se sa druge strane telefona.
"Ovaj. Dobra večer, trebala bih Jacob-a."-tiho sam rekla pokušavajući zvučati što službenije.
"Njega nema"
"Aha. Ovaj. A znate li kada bi možda mogao biti doma da ga ponovno nazovem?"-pitala sam bojeći se odgovora.
"Njega nema uopće. Odselio se. Tko ga treba?"

Prekinula sam i pokrila rukom usta.

Ne, to nije moguće.
To jednostavno nije moguće.
Ne smije biti!

Nisam mogla prestati drhtati.
Otišla sam se istuširati, nadajući se da će me topla voda opustiti.
Upalilo je, ali samo nakratko.

Bit će ova duga noć-progunđala sam u sebi i legla na krevet pokušavajući izbaciti misli iz svoje glave.

Bilo je teško zaspati. Konstantno mi se pokazivala scena njegovog pogleda i odlaska. I dubokog glasa, i čupave kose.
Suze su mi samo tekle kada sam se prisjećala svojeg djetinjstva.
Tako sam u suzama, glavobolji i tišini utonula u san.

Part 1.

Flashback

Preskočivši nekoliko lokvi od jučerašnje kiše, ušla sam u njegovo dvorište, pažljivo zatvorivši vrata ograde za sobom. Njegov otac bio je posebno osjetljiv na to. Pozvonila sam, i njegova se smeđokosa glava ubrzo pojavila na vratima, mašući nestašnim čupercima što su obrubljivali njegovo lice. Rekla sam, kao i obično:
„Evo me. Idemo?“

Odgovorio je, uzimajući u hodniku s vješalice kratku kožnu jaknu:
„Idemo!“

Zatim je otvorio vrata dnevnog boravka i viknuo prema kuhinji:
„Tata, idem se igrati. Brzo ću se vratiti.“

Izašli smo iz kuće u velikoj brzini, kao i uvijek, i krenuli prema našem proplanku. Kad smo stigli, zavukla sam ruku u džep svoje crvene vjetrovke i izvukla naše dvije plišane lisice nestašno dugog i širokog repa. Navukli smo je na ruke poput rukavice i zatresli njenom njuškom kao da se čudi.

Cijelo popodne protekao nam je u zabavi, bacanju po mirišljavoj travi i traženju naših nevidljivih životinja.

„Jacob, moramo kući. Ne želim opet dobiti batina od tate“- pokunjeno sam rekla trčeći kroz proplanak.

„Naravno Val, požurimo.“- rekao je, primio me za ruku i poveo doma.



End of flashback


Nikada prije nisam razmišljala o svojoj prošlosti koliko god bila svjesna činjenice da bih sve dala da se mogu vratiti u to doba ili bar imati ljude pokraj sebe koje sam imala.
Bila je naprosto previše lijepa da bih je se voljela prisjećati.

Prije točno mjesec dana navršila sam 17 godina.
Također, prije točno 5 godina došla sam ovdje u maleni, no elitni francuski gradić.
Pohađam dvije škole, od kojih je jedna suvremena srednja plesna škola.
Oduvijek sam voljela ritam, snagu u pokretu, poletnost i slobodu, a toga u toj plesnoj školi nema.
Sve ostalo za moje je, zatucane i ograničene skrbnike, vulgarnost i erotizam.
No, ne smijem im se protiviti inače bi me poslali u dom, a tamo svakako ne želim ponovno ići.

Naime, moji pravi roditelji umrli su kada sam bila još sasvim malena.
Za moje predivno djetinjstvo do 12 godine, kriva je moja baka, selo u rodnoj Californiji... I on. Jacob.
Sve bi bilo bajno da moja baka nije ostala bez novaca i da me nisu morali oduzeti od nje.

Tako sam završila zarobljena ovdje.
Bez bake, bez sela i bez mog Jacoba.

Introduction

Kada su me upitali što je za mene ples,
kratko sam zastala i spremno odgovorila:

"Pa, prvo sam ukočena. Ali kad se pokrenem sve zaboravim.
Kao da nestajem.
Prožima me vatra, a ja letim poput ptice."

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.